U bliskoj budućnosti, gdje digitalno nadživljava fizičko, fragmenti koje ostavljamo iza sebe:  mrtvi linkovi, nedovršene datoteke, zastarjeli profili, počinju stvarati novu vrstu materijalne prisutnosti. Ovaj projekt spekulira o „zagrobnom životu“ osobnih medija, o digitalnom otpadu koji, poput plastike u XX. stoljeću, redefinira teksturu sjećanja. Deformirani i nedovršeni ostaci, ne govore jasno, nego smetnjama, poput glasa s oštećene snimke kojeg se pokušavamo prisjetiti.

Sjećanje je istovremeno pohranjeno i izgubljeno, sačuvano i iskrivljeno, sustavima koje smo stvorili da ga čuvaju. Projekt sugerira da digitalni otpad nosi emocionalnu težinu, on nije samo arhiva, već materijal koji oblikuje naše pamćenje i tugovanje. Preneseni u 3D i proširenu stvarnost, ovi spekulativni, sablasni objekti postaju spomenici nedovršene komunikacije i nemogućnosti zatvaranja poglavlja u doba stalne povezanosti.

Rad istražuje trenutak kad granica između podataka i sjećanja nestaje. Kad mediji počnu propadati, oni ne nestaju, oni se transformiraju i trag ostaje sačuvan, čak i od zaborava.